Zelena avantura tročlane porodice

Zelena avantura tročlane porodice

Na lutriji su izvučeni za Zelenu kartu i odlučili su da se upuste u tu zelenu avanturu. Danas dele svoje iskustvo, šta su prošli i koja su im razmišljanja bila, kako bi tebi bilo lakše, ako dolaziš na isti način.

Svaka životna priča, pa i priča dolaska u Ameriku je drugačija jedna od druge. Ali postoje stvari koje većinu zadesi i situacije koje su slične. Mišljenja sam da ako znaš kako je nekome bilo, možeš lakše da se pripremiš za ono što tebe čeka, koliko god tvoje bilo drugačije.

Iako sami nisu želeli da slušaju tuđe priče, postoje stvari koje svako ko dolazi prolazi i trebalo bi da zna.

Proces dobijanja Zelene karte traje dugo.

Oni nisu planirali dolazak u Ameriku i samu aplikaciju su popunili poslednji dan, sasvim slučajno, ne razmišljajući šta će raditi ukoliko budu izvučeni. Tako je bilo i sa proverom rezultata. Kada su videli da je suprug „izvučen“ na lutriji, nisu bili sigurni da su to želeli.

Sam proces traje dugo, tako da je bilo vremena za razmišljanje, od same aplikacije, pa do rezultata prošlo je šest meseci. Nakon objave rezultata došle su instrukcije i naredni korak bio je slanje papira. Od tog perioda pa do sledećeg koraka, intervjua, prošlo je još skoro godinu dana. Nedelju dana pre zakazanog intervjua radi se lekarski pregled i sa odobrenom iseljeničkom vizom, rok za iseljenje je šest meseci (od lekarskog pregleda).

Od prvih upisanih informacija u prijavi za lutriju do vize za iseljenje, prošlo je više od dve godine.

Od dobijene vize do roka za iseljenje, idealno je vreme da se stave sve misli na papir, donese odluka i reše stvari koje ostavljaš iza sebe.

Sledilo je donošenje odluke

Nije bilo lako. Ostaviti sve ono što si tridesetak godina, puta dva, sticao. Veze koje si gradio i navike koje si stvorio. Borbe i uspehe iza sebe, karijere i materijalne stvari. Siguran krov nad glavom, nov auto i još neke sitnice.

Ipak, sa malim detetom želeli su da mogu i više od toga.

Početak u Americi je, kao i svaki početak, bio težak

Bila je potrebna hrabrost ali i ludost za ovaj korak. Prvih šest meseci su se osećali kao turisti. Trebalo je vreme da prihvate da je ovo sada njihov dom. Naći prvi posao bilo je izazovno. Biti svestan da se vraćaš na početak, ali se ipak truditi da taj početak ima nekakve veze sa onim što si radio.

Dok je otac radio, majka je ostala kući sa ćerkom, tražeći posao koji će se isplatiti kada ostave dete u vrtić. Naime, vrtići u Americi su izuzetno skupi i zbog toga mnoge majke koje imaju dvoje ili više dece ostaju kod kuće.

Tek nakon četiri meseca su se odlučili da dete upišu u vrtić a da majka počne da radi. Školarina za vrtić je besmisleno visoka i za decu od 2 do 5 godina se kreće od $750 do $1500 mesečno. Razlika između plate i cene vrtića je bila oko $200. Ali su bili svesni da se mora početi, čak i ako nema finansijskog smisla.

U nastavku je intervju sa porodicom, koja je želela da ostane anonimna.

Ako kažete da vam je dete bilo motiv da dođete, šta to za vas znači?

„Školovanje, koledž i budućnost. Ma koliko mi svi mislili da je američki školski sistem loš, deca koja imaju ambicije itekako postaju uspešni ljudi.

Nismo želeli da nam dete završi fakultet i da ne može da nađe posao, što je često slučaj u Srbiji. Bilo nam je važno da nam dete ima mogućnosti, a to smo već uvideli da će imati.“

Koja je bila vaša ideja šta će vam Amerika doneti?

„Nama je život u Americi već doneo više nego što smo očekivali da ćemo da steknemo u prvih nekoliko godina. Normalan život je nešto zbog čega smo došli ovamo a on podrazumeva da se ne ustežemo ukoliko želimo da odemo u bioskop, na večeru, na godišnji odmor. Da nismo svakodnevno pod presijom politike i okruženja. Da detetu možemo da priuštimo malo više od čokolade, redovno školovanje, sigurnost i bezbedno okruženje.“

Skoro ništa ne možeš da uradiš pre nego što dođeš?

„Ne možeš da iznajmiš stan u kojem ćeš da živiš, iz Srbije, a i kada dođeš to je poseban izazov. Treba da imaš kreditnu istoriju, treba da prikažeš da primaš platu i slično. Tako da su to, pored pronalaženja posla, dodatni izazovi. Ako daš poprilično veći depozit ili neko garantuje za tebe, onda je moguće.

Prva stvar koju smo trebali da uradimo je da apliciramo za Social Security, odnosno lični broj, prema kojem se vodiš ovde. Njega ti pošalju na kućnu adresu, tako da je važno da imaš svoju adresu. Srećom, mi smo živeli kod prijatelja u stanu gde smo imali prilike da primamo poštu.“

Kakvu ste predstavu o Americi imali pre nego što ste došli?

„Trudili su smo se da nemamo predrasude o tome šta nas čeka kad dođemo. Da ne očekujemo mnogo da se ne bismo razočarali. Imali smo prijatelje koji su nam pokušavali dočarati život u Americi, ali smo se trudili da dođemo bez mnogo nametnutih zaključaka i da stvorimo sopstveni život u Americi.

Jedino nam je bilo važno da dolazimo u „family friendly“ i bezbedan kraj grada koji smo izabrali. A to smo izabrali prema saznanjima sa foruma i istraživajući mnoge američke sajtove koji nude informacije o kriminalu, bezbednosti, školama…“

Nešto što niste mogli ni da zamislite?

„Nismo zamišljali da ćemo se seliti 4 puta za 4 godine. Ne mislimo da je to nužno loše, ali jednostvano menjaš posao pa želiš da ti je bliže. Dete kreće u školu pa želiš da ide u dobru školu, ili jednostavno želiš više komfora. To sve ide lakše ovde.

Bez auta ne možeš da izađeš iz kuće, osim ukoliko ideš do obližnjeg igrališta. Sve prodavnice su locirane u okviru šoping centara i jednostavno moraš da sedneš u auto da bi otišao. Trafike ne postoje. Na posao se putuje i do sat i po vremena u jednom pravcu. Dva automobila nisu luksuz, nego potreba.

Mnogu decu u školu voze roditelji. Razlog je taj što su škole udaljene po 1-2 km, ali dete mlađe od 13 godina ne sme da bude bez pratnje odrasle osobe. Ko nije u mogućnosti da vozi svoje dete, ima opciju da unajmi bejbisiterku ili da odveze dete u vrtić odakle će da ga odvedu u školu. Čak ni kod kuće ne sme da ostane samo dok ne napuni 13 godina. Na to nam je teško da se naviknemo jer smo kući ostajali sami od prvog razreda osnovne škole.

Godišnji odmori su posebna priča, prve dve godine ga nismo imali. U mnogim kompanijama, kada radiš na satnicu, godišnji odmor ti nije obezbeđen. Ako hoćeš na letovanje, možeš da dobiješ neplaćeno odsustvo. Srećom, kod nas se i to promenilo.

Zdravstveno osiguranje je još jedna tema. I oni ljudi koji mnogo zarađuju, smatraju ga preskupim. Za normalno osiguranje koje pokriva standardne preglede i malo detaljnije analize, tročlana porodica kao što je naša treba da  izdvoji $700 i više mesečno. A mnogi pregledi se plaćaju i pored tog osiguranja, od $50 pa naviše. A bez osiguranja ne možeš.“

Šta je potrebno da bi uspeo?

„Potrebna je istrajnost i strpljenje. Spremnost na sve, što jesi i što nisi očekivao. Treba da si u glavi spreman.

Kada smo došli, bili smo spremni na sve. Dali smo sebi rok najviše pet godina da se snađemo, ukoliko se ne snađemo, vraćamo se za Srbiju. Danas znamo da se ne vraćamo, iako nije prošlo pet godina.

Za četiri godine smo promenili oboje po 5 poslova. Kad dođeš, jednostavno krećeš od nule, pa ideš stepenik po stepenik ka boljem. Srećom, posle prvog je mnogo lakše naći sledeći posao i ukoliko želiš da radiš i pokažeš to, napredak je neminovan.“

Šta je za vas američki san?

„Za nas, američki san je naš trenutni život. Kupili smo kuću, imamo dvoje novih kola, imamo poslove, imamo vremena i mogućnosti da odemo dva puta godišnje na odmor. Uz to, od plate možemo nešto da stavimo sa strane. Normalan život. To je sve.

Naše ambicije jesu velike ali ne i ciljevi. Oni su realni i dostižni.“

Prve dve – tri godine su traženje sebe, ali kada se pronađeš, znaš dobro šta si i ko si. Šta želiš, koji su ti ciljevi i kako da ih ostvariš.

Važno je da na samom startu odlučiš koliko si spreman da rizikuješ i da budeš svestan da krećeš od početka.

U Americi ti niko ne gleda šta si radio dok si bio u Srbiji. Diploma im ništa ne znači. Sve što si do sada postigao, ne važi se, dok ne pokažeš i ne dokažeš šta to sve ti umeš.“

Šta vam je Amerika dala a šta vam je oduzela?

„Dala: novi život. Bogatiji smo za iskustvo, bezbroj mogućnosti, nove prijatelje, i pre svega mnoge nematerijalne stvari. Nažalost, dok smo živeli u Srbiji, kao i svi ljudi, bili smo opterećeni materijalnim stvarima i politikom.

Oduzela: bliskost sa familijom i komfort zonu. Da bi ovde došao moraš debelo da izađeš iz komfort zone. Iskristališe ti se u životu ko je vredan tvog vremena i truda i počneš da vidiš stvari iz drugog ugla.“

Glavna prednost vašeg života u Americi naspram prethodnog života u Srbiji?

„Opuštenost. Ne razmišljaš o politici. Posle četiri godine možemo da kažemo da je ovo ono što smo želeli.“

Kada je najbolje vreme za doći u Ameriku?

„Dvadesete godine, posle faksa. Tada si spreman za sve, još uvek nemaš porodicu i možeš mnogo više da rizikuješ.“

Savet za nekoga ko dolazi:

„Imaj strpljenje!

Nije da ne možeš u Srbiji, ali treba mnogo više truda.“

Podeli sa prijateljima

Vodič za tvoj početak

u Americi

Ovaj Vodič je tu da tebi pomogne da lakše pređeš prepreke kojih izvesno ima. Imigracija sama po sebi nosi mnogo izazova i moj je cilj da ti olakšam tamo gde mogu.

O autoru

Ispred Bloga Američki San je Nevena Ristić, koja ima za cilj da sa tobom podeli informacije i iskustva koja mogu da ti služe ukoliko želiš da dođeš u Ameriku ili si već tu.

Subscribe
Notify of
guest

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Besplatan webinar

Okrij svoje američke snove

Pričaćemo o američkim snovima, predrasudama i pretpostavkama koje si imao ili još uvek imaš, kao i o tome šta još uvek možeš da uradiš da se tvoji američki snovi ostvare!

Ovaj sajt koristi kolačiće (cookies). Nastavkom korišćenja ovog sajta saglasni ste sa našom upotrebom kolačića.

zakaži konsultaciju