Šta Amerika jeste i šta Amerika nije

Šta Amerika jeste i šta Amerika nije

U tekstu Šta bih sve volela da sam znala pre nego što sam došla, kojim sam započela blog, pisala sam o tome koliko je svima Amerika bliska. Ali isto tako i koliko je ta bliskost prividna.

Potvrdu tome baš dobijam opet, slušajući sa čime se suočava porodica koja je pre tri meseca sa naših prostora došla ovde. Sve me je to inspirisalo da sakupljena znanja i iskustva stavim u ovaj tekst.

Svako ima svoju viziju Amerike ali i svakome se ona ostvari na drugačiji način. Amerika jeste sve i nije sve. Ovde ima svega ali to ne znači da ti je sve dostupno. Sve može da ti bude dostupno, u određenom momentu.

U svakom slučaju, nije jednostavno ?

Amerika jeste zemlja gde pare padaju sa neba.

Ovde pare rastu na drveću i možeš da ih ubereš. To makar svi znaju!?

Šalu na stranu, para stvarno ima jaaaako puno, ili se makar tako prikazuje. Verujem da nigde nije lakše zaraditi, ali ni potrošiti novac nego ovde. Kapitalističko društvo u punom sjaju. Imaćeš priliku da digneš kredit za šta god poželiš. I uz malo sreće, biće ti odobren. Ali to ćeš jako lepo morati da platiš.

Pare se ovde troše kao od šale i velike pare mogu da se zarade. Ne znači da ćeš ti zaraditi brdo para samo zato što si u Americi i imaš posao. Potrebno je više od toga. Niti znači da svi imaju mnogo novca i da ga svi mnogo troše. Mnogo njih troši mnogo ali je problem što je mnogo i onih što troše više nego što zarađuju i što mogu da priušte. Potrudi se da ne budeš jedan od njih.

Primer plate, odnosno koliko godišnje zarađuje jedan generalni direktor,ovde je to za 2017. godinu bilo 18 miliona i 650 hiljada dolara. U pitanju je kompanija Marathon Petroleum. Izvor je njihov godišnji finansijski izveštaj.

Izuzetno je važno da se razumeš u finansije jer jedan pogrešan korak i imaš izazov.

Zamisli da sve što imaš zapravo nemaš i da samo jednim potezom možeš da izgubiš sve. Zvuči kao kocka, zar ne?

Godinu dana sam radila u kazinu i videla sam kako je lako izgubiti. Ali niko te nije vukao za rukav da uđeš u kazino i trebalo bi da si svestan gde si došao. Sigurno si i negde čuo da kuća uvek dobija. Neverovatno je to što sam za to vreme stekla utisak da su ljudi bili srećniji kada su izgubili nego kada su dobili. Kao da su odlazili bez tereta ako su potrošili i zadnji dinar. Dok su sa dobitkom uvek želeli još i retko kada bi izlazili kao da su ostvarili neki cilj.

Vrlo slično je u kapitalističkom potrošačkom društvu. Kupiš auto, hoćeš odmah i bolji. Ili hoćeš dva. Jedan za gradsku vožnju, drugi za vangradsku. Možda misliš da ne možeš da meriš kazino i život, ali oba su u moderno doba kreirana tako da potrošiš što više. Krediti su u Americi normalna stvar i svepristuna u skoro svačijem životu.

Važno je, možda više nego išta, da znaš šta hoćeš i koliko možeš. Sa naglaskom na koliko možeš.

Živimo u vremenu da nema te stvari od koje ne postoji bolja i nema to što možeš da zamisliš, a da ne postoji. Vrlo je izazovno.

Dok je generacija naših roditelja živela u nemaštini materijalnih stvari, oni su naučili da se zadovolje čim imaju nešto što nisu imali. Mi smo već rođeni ili odrasli sa „svime“, tako da je samo u pitanju nadogradnja već postojećeg. Tako je sa telefonima, kompjuterima, autima, patikama, čime god materijalnim.

Izazov naše generacije je naći balans. Znati i naučiti uživati u onome što imaš, bilo materijalno bilo nematerijalno. Sa velikim naglaskom na nematerijalno, jer to ne možeš da kupiš.

Nema tih para koje mogu da kupe zdravlje, sreću, porodicu i prijatelje. Jasno je da svaki cilj lakše ostvariti kada imaš finansijska sredstva. Ali ako zaboraviš na jedno dok ostvaruješ drugo, nećeš nikad imati oba, u dovoljnim količinama.

Amerika nije sistem na koji ti možeš da se osloniš i koji će ti držati leđa

Tačno ne znam odakle bih krenula sa nabrajanjem, ali počeću od zdravstva. Još uvek ne mogu da pojmim zdravstveni sistem ovde i što je najgore, nisam naišla na osobu koja ume da mi objasni sve. Nekako je napravljeno da se teško shvati. Ne samo što je sistem ili pre „ne-sistem“ masivan, nego je totalna zbrka.

Sa jedne strane imaš ovde najbolje bolnice i najbolje doktore, ali put to istih je totalno čudan. Neravnopravan zasigurno, nejasan delimično. Ali zvuči ovako- ako se žešće razboliš, tipa dobiješ rak, ti ćeš najverovatnije biti izlečen ali će račun za tvoje lečenje biti debeo. Tome u prilog svedoči činjenica da su mnogi ljudi u Americi bankrotirali jer su se razboleli.

Upravo imam svež primer jer se drugaricin sestrić leči od leukemije. Sreća je što mu je dostupna najbolja bolnica u tom polju i da su ga momentalno primili i iskreno se nadam da će ga brzo izlečiti. Moja drugarica, znajući koliko jedno lečenje može da košta, pokrenula je fond u kojem svi mogu da doniraju novac, navodeći to da ih svaki dan boravka u bolnici košta, kao i parking i obroci a i izostanak roditelja sa posla. Postoji i opcija za donore krvi, i svaka donacija umanjuje troškove lečenja.

Od tvojeg paketa osiguranja zavisi koji doktori će da te prime i leče, koje bolnice i koje usluge su ti dostupne. A tvoj paket osiguranja ti servira firma za koju radiš ili ga biraš ti. Možeš da probaš sam, ali preporučljivo je da imaš agenta za zdravstveno osiguranje. Neki lekari će da te prime bez osiguranja, kao „self pay“, ali su ti kod mnogih na taj način, vrata zatvorena.

To što imaš osiguranje ne znači da je za tebe lečenje besplatno jer plaćaš izvesnu sumu novca, koja može da se kreće od nekih $50 do $300 za zaposlene, a za porodice i preko $1000 mesečno. To što plaćaš mesečno je zapravo neka vrsta posrednika za tvoje lečenje. Dakle, imaćeš možda dva besplatna pregleda godišnje, ali sve ostalo ti plaćaš, samo što je tvoje osiguranje posredovalo da ti se cena spusti. Oni ti dođu kao neki pregovarači za popust u tvom lečenju.

Tako će nosioci dva različita osiguranja za istu uslugu platiti dve različite sume novca, dok će neko ko samostalno plaća, platiti treći iznos. Razlike u osiguranjima određuju koliki će deo pacijent da plati dok prima zdravstvenu uslugu.

Rekla bih da je na taj način nastala totalna zbrka šta koliko košta i tu dolazimo do sledeće teme.

Sve može da te košta mnogo novca a možeš i da platiš smešno.

Šta sad hoću da kažem? Uzeću za primer Rodeo koji sam neki dan pominjala. Ulaznica za koncertni deo je nekim danima bila i preko dve hiljade dolara za određena mesta, ali mi je prijatelj rekao da je kartu dobio sasvim besplatno, i to na ulazu, od neke totalno nepoznate osobe. Dobio je kartu za ispred bine, a ne poslednji red iz kojeg ništa ne vidiš. Ne znam za vrednost njegove karte, ali je i najobičniji ulaz potrebno platiti a kamo li ulaz na koncert.

Isto tako, ako na primer Marko i Janko odu u isti dileršip i kupe dva identična auta, čak iste i boje, daju jednako novca za učešće, može da se desi da će Marka auto koštati mnogo više, čak i uz istu mesečnu ratu kao Jankovu, jer će ga jedan plaćati duže a drugi kraće.

Zašto? Jer su naišli na različite prodavce, od kojih jedan zna za jednu taktiku u prodaji a drugi za drugu. Jer Marko živi na jednom zip kodu a Janko na drugom, jer Marko ima jedan kredit skor a Janko drugi.

Jednostavno je toliko komplikovano da ne znam da li i onaj koji je sve to smišljao zna šta je sve izmislio. ?

Amerika jeste zemlja mogućnosti ali se ne mogu složiti da su iste mogućnosti za sve.

Istina je da svako može da postigne ono što je zamislio. Ali nikako neće biti isto. Svako ima svoj put, svoj način i svoje metode. A ni ne žele svi isto.

Ono što može da ti olakša na tvom putu su proverene i tačne informacije i jasan cilj koji želiš da ostvariš.

Što pre shvatiš da neće biti lako i da ćeš morati da pređeš određene stepenice, da se odrekneš određenih stvari, biće ti lakše.

Ovde svi snovi mogu da ti postanu java i sve o čemu danas maštaš sutra može da bude tvoje. Al znaj da se i ovde, kao i svuda u svetu, do uspeha preko noći dolazi nakon više godina rada, truda i odricanja.

Niko ne može da ima sve, ali svako može da bude srećan sa onim što ima. Sve je u glavi.

Sećam se kada smo došli u Ameriku i bukvalno nismo imali ništa, a ni nikoga, kako sam rekla da volim što krećemo od početka. Tako ćemo biti svesni svega što smo postigli i znamo da smo sami zaslužni za sve.

Danas imam sve o čemu sam tada maštala a najvažnije mi je da imam ljude oko sebe. Nemam porodicu i prijatelje koji su u Srbiji i Crnoj Gori, ali sam bogatija za ljude koje sam stekla ovde.

Amerika jeste država gde je lakše postići ciljeve. Odnosno „Land of Opportunity“.

Kada znaš šta želiš, ovde je daleko lakše postići to. Ako na stranu stavimo da si stranac, ako si rešio svoje papire odnosno vizni status, mogu da kažem da granice ne postoje. Dobro, potrebno ti je i odlično znanje engleskog jer bez toga nema samopouzdanja. A i dostupnost informacijama ti je ograničena.

Dakle sa tim preduslovima, nema tog znanja koje ne možeš da stekneš i nema tog cilja koji ne možeš da ostvariš. Sve je već neko uradio pre tebe i na tebi je samo da pratiš njegov put ili da nađeš bolji, sličan ili totalno drugačiji.

Ako je tebi, na primer, cilj da budeš direktor u ogromnoj kompaniji, bukvalno možeš jednog takvog direktora da googlaš, istražiš ili čak kontaktiraš i saznaš nešto što te može voditi do ostvarenja tog cilja. Ako ti je cilj da lansiraš neki novi izum, možeš da nađeš jasne korake kako se to postiže. Za sve postoji put i rešenje.

Ovde nije sramota raditi dva, tri posla i nije sramota raditi nijedan posao.

Čak nije sramota ni ne raditi.

Svako je krenuo sa neke tačke, samo je pitanje kada i sa koje. Amerikanci su mahom počeli da stiču iskustvo još tokom srednje škole.

Poznajem čoveka koji je nakon svoje vojne karijere odlučio da želi da se posveti medicinskoj karijeri. Tokom svog školovanja, radio je u Starbucks-u kako bi finansijski olakšao svojoj porodici. On nije izuzetak, nego vrlo čest slučaj.

Kad smo već kod škole – Amerika nije jednakost po mogućnosti obrazovanja.

Baš nasuprot, još od osnovne škole a i od vrtića se sve rangira prema onome što su roditelji pružili deci.

Krenimo od početka, imućniji roditelji su ili ostajali sa decom (obično majke), imali dadilje i slično ili davali decu u kraće programe, više radi socijalizacije.

Porodice gde oba roditelja rade nemaju mnogo izbora nego decu daju u vrtiće sa radnim vremenom koje odgovara njihovom. Neretko pola ili i više od pola jedne plate ode samo da pokrije taj vrtić. Nakon toga, osnovne škole se biraju prema zip kodu i zoni u kojoj pripadaš. A kao i u Srbiji, to ide prema adresi. Jedina je razlika što ti ovde adresa diktira porez koji ćeš platiti a taj porez plaća školu. Odnosno, što više plaćaš porez, to je škola bolja. Ali nekad čak ni to nije slučaj.

Važno je da biraš kraj u kojem je škola dobra, ili ćeš dete poslati u privatnu školu jer zona nije dobra. Kalkulacije se prave svakog trena. Nije čak ni ona ako ne platiš na mostu, platićeš na ćupriji. Jer ćeš nekad platiti i duplo.

Opet, ništa od toga nije konačno. Škola ili ime škole može da ti da bolju odskočnu dasku, ali ništa ne može da nadoknadi tvoj rad, znanje i trud i naravno sreću u postizanju cilja.

Da stvar bude jasna, nije ni meni još uvek sve ovo leglo niti mi je sasvim jasno. Ali dve godine uporno pokušavam da shvatim. Sve ovo oko škole i oko kuće. Jer svi mi kažu da što pre kupimo kuću.

Zašto kupiti kuću u Americi?

Dva najčešća odgovora su: zbog škole- jer treba dete uskoro da ti krene u školu i onda treba da izabereš gde će, makar osnovnu pohađati, odnosno elementary, što su niži razredi zapravo.

Drugi razlog je: da ne bacaš pare u vetar, odnosno na rentu.

Kako suprug i ja više volimo urbanije sredine, selidba u kuću nam je zvučala kao totalna rekapitulacija ideje urbanog života. Plus gubiš teretanu, bazen, i sve ostalo što apartmenski kompleksi nude a nude sve više i više.

Ali čak smo i mi ozbiljno počeli da razmatramo kupovinu kuće a evo i zašto.

Istina je da kada kupiš kuću ti prvo potrošiš mnogo više novca nego što bi inače na rentu. Ali zapravo ga investiraš. Jer vrednost nekretnina raste i računa se svaki dinar koji si uložio. Tu mislim na to ako si na primer kupio skuplje prozore, mermerne ploče i druge zezancije.

Drugo što se makar neko vreme nećeš seliti i treći je što definitivno imaš veći komfor. Tu se moram ograničiti na lokaciju na kojoj sam ja, jer to ne mora da bude opšte pravilo. Kuće u Teksasu jesu ogromne i sve je ovde stvarno veće nego u ostatku zemlje. Osim cena i poreza, to je ovde uglavnom manje.

Kao i svuda, i ovde postoje rizici. Kako sam već gore napomenula mnogo ljudi troši više nego što zarađuje i kupuje više nego što može da priušti. To je već jednom dovelo do kraha tržišta, te su mnogi izgubili i uloženi novac i krov nad glavom.

Najsvežija informacija koja mi rezonuje sa mozgom je ta da je najbolje da kuću kupuješ ako imaš novac za učešće i ako u kuću ne ulažeš sve što imaš. Meni ima smisla ali ne znam kojem broju ljudi je to ostvarivo.

U Americi nećeš ući u jedan stan ili kuću i tu živeti za vjek vjekova.

Zašto? Zato što ako želiš da napreduješ i rasteš, moraš biti spreman za promene. Još u prvom stanu sam pokušavala da shvatim šta to navodi ljude ovde da se stalno i večito sele. Nije prošao dan a da nisam videla da neko useljava ili iseljava. Dakle stalno novi ljudi dolaze. Pa uviđam da su im tablice na autima iz skoro svih preostalih 49 zemalja. Razlozi koje sam do sada otkrila spadaju u dve skupine:

  1. Ljudi se sele jer im je istekao lizing, odnosno ugovor za iznajmljivanje, jer je najčešće drugi ugovor manje povoljan, odnosno cena kirije poraste.
  2. Zbog posla. Ljudi se, osim sa drugih krajeva sveta, sele i širom cele Amerike. I tu ima više razloga ali je definitivno glavni napredovanje. I sistem je napravljen tako da ne budeš statičan nego da budeš otvoren i spreman za nova saznanja, nova radna mesta, nova okruženja.

Amerika je sistem koji ti ne drži leđa

Šta želim ovim da kažem? Ukoliko si bolestan, a nemaš zdravstveno osiguranje, ne znaš koji će te lekar primiti. Ako si bolestan pa izostaješ sa posla, nađe ti se zamena. Posle određenog vremena, ti si bez posla. Kako ćeš platiti svoje lečenje, čak i ako si prvobitno imao osiguranje?

Imati decu u Americi je posebna priča, navela sam gore jedan segment kada sam spomenula školu. Kako se svi sele i retko ko ima svoju porodicu na dohvat ruke, malo je onih koji mogu da računaju na pomoć baba i deda. Drugo, trudnice rade bukvalno do dana kada idu da se porode. Nakon toga imaju najčešće šest ili osam nedelja porodiljskog, koje je najčešće neplaćeno. Odnosno, nije obavezno da bude plaćeno, tako da se retko koji poslodavac opredeljuje za taj ustupak, i to verovatno ako je majka svojim radom to „debelo“ zaslužila. Puno puta sam čula kao „sreća“, pa ima osam nedelja.

Neretko majke, ako imaju uslova, odlučuju da ostanu kod kuće jer negu novorođenčadi plaćaju mnogo. Kako sam saznala, tako je kod imućnijih porodica i onih sa više dece. Iz istih razloga, porodice na vreme prave planove koliko dece i u kojem vremenskom periodu mogu da priušte. Znam da zvuči presurovo ali je doslovno tako.

Nemalo puta sam čula da nemaju budžet za više dece, a hteli bi.

Mislim da sam sada uspela da dočaram šta znači nemati vetar u leđa, odnosno podršku sistema. Sistem je napravljen tako da te tera da radiš i napreduješ.

Sad se opet vraćamo na pare. Da li pare ovde padaju sa neba? Opet ću reći da padaju. O da para ima. Ali moraš da se popneš dovoljno visoko i bezbedno kako bih ih ubrao i lepo poslagao.

Šta sad to znači?

Ako imaš plan, cilj, želju, vredan si i radan i pri tome se ne razboljevaš često, ti ćeš do para doći. Postoje jasne lestvice u korporativnom svetu koje ti govore kada možeš koliku platu da očekuješ. Nigde ne piše šta treba da uradiš ali ću ti reći da treba da rintaš, da treba da računaš na mnogo prekovremenih sati, na žrtvovanje, na kratke godišnje odmore, na razna ograničenja u početku. Ali nakon određenih rezultata stižu beneficije, stižu povišice, stižu privilegije i nagrade. Stiže čak i opcija rada od kuće.

Da li si spreman da se žrtvuješ? Da li je to put za tebe? To je nešto što samo ti znaš.

Zaključak je da Amerika nije za one koji nisu spremni da se žrtvuju, trude i rade. Da moraš da imaš jasan i precizan cilj kada dolaziš i da budeš svestan u šta se upuštaš.

Amerika je pogodno tle za ambicije. Verovatno najpogodnije i najplodnije.

Izrazito je važno kada i kako dolaziš u Ameriku. Da li krećeš od nule, da li dolaziš na posao ili u školu, i da li dolaziš kao stručnjak. Isto tako je totalna drugačija priča ako dolaziš sam i ako dolaziš sa partnerom ili porodicom. Nije isto ni koliko imaš godina, ne zato što je to kao mladi imaju prednost, nego se drastično razlikuje na to što si spreman i na to što je za tebe „u redu“ u datom momentu života.

Gotovo da nema osobe koja se nije ovde „snašla“ i uspela da ostvari svoj američki san. Ali nemoj da misliš da je to zato što je lako. Pre će da bude jer je osoba znala šta želi, imala je cilj, strpljenje i put kojim je grabila.

Zaključak

Amerika jeste država gde imaš mnogo mogućnosti.
Amerika nije država gde mogućnosti idu tebi. Ti ideš njima. I fizički i mentalno.
Ako dolaziš, znaj zašto dolaziš. Ako si tu, budi svestan svog cilja.
Ako ne dolaziš, i to je u redu.
Bitno je da ne izgubiš sebe u svojoj odluci, ma kakva ona bila.
Želim ti sreću na svakom tvom putu.

Podeli sa prijateljima

Vodič za tvoj početak

u Americi

Ovaj Vodič je tu da tebi pomogne da lakše pređeš prepreke kojih izvesno ima. Imigracija sama po sebi nosi mnogo izazova i moj je cilj da ti olakšam tamo gde mogu.

O autoru

Ispred Bloga Američki San je Nevena Ristić, koja ima za cilj da sa tobom podeli informacije i iskustva koja mogu da ti služe ukoliko želiš da dođeš u Ameriku ili si već tu.

Subscribe
Notify of
guest

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

4 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Nena
Nena
4 years ago

Loved the story!!! I must say I genuinely laughed at some parts and almost cried at others. You summarized it real well. The system is a total mess!!!! It is an achievement to remain “normal”,

Nevena Ristić
Nevena Ristić
Admin
Reply to  Nena
4 years ago

Thank you for your comment!

Stefan
Stefan
3 years ago

Prelep tekst. Američki san nikad neće umreti. Ja imam brata po ocu koji od 1998.živi u Americi. Ja sam 98 godište. Šta predlažeš Amerika ili Kanada? 😀 Svakako da mi je u Kanadu lakše otići,ali nije teško ni u Ameriku kad se hoće. Šta si u horoskopu? Ja sam strelac.

Nevena Ristić
Nevena Ristić
Admin
Reply to  Stefan
3 years ago

Pozdrav Stefane. Hvala ti na komentaru. Blog Američki San bavi se životom u Americi, tu se misli na SAD. Kanada svakako ima drugačiju imigracionu politiku od Amerike ali nije tema ovog bloga.
Srdačan pozdrav!

Besplatan webinar

Okrij svoje američke snove

Pričaćemo o američkim snovima, predrasudama i pretpostavkama koje si imao ili još uvek imaš, kao i o tome šta još uvek možeš da uradiš da se tvoji američki snovi ostvare!

Ovaj sajt koristi kolačiće (cookies). Nastavkom korišćenja ovog sajta saglasni ste sa našom upotrebom kolačića.

zakaži konsultaciju